Švedska karikatura i ja?

Moji dragi prijatelji Ivan Haramija i Miroslav Gero Gerenčer su mi predložili da svoj povratak u redove HDK obilježim radno - tekstom o stanju karikature u mojoj slučajnoj domovini. Onaj svečani (i tečni) dio ćemo obaviti kad se uskoro sretnemo u Zagrebu. Ja se, nažalost, ne osjećam sto posto kompetentan da ocjenjujem stanje u švedskoj karikaturi. Ovo ne samo stoga jer u ovoj zemlji koja ima manje od devet milijuna stanovnika, ali je po teritoriju druga u Evropi, prema statistici izlazi najviše novina po glavi stanovnika u svijetu pa možda u nekom gradu 1000 kilometara udaljenom od mene izlaze novine pune sjajnih karikatura za koje ja uopće ne znam, već i stoga što sam ja uprkos dugih godina provedenih ovdje zadržao "naše, domaće" kriterije. Tako da se može desiti da sam sasvim u krivu kad kažem da je stanje sa karikaturom u Švedskoj - manje-više loše. Možda je ono zapravo i dobro samo ja to ne primijećujem. Dakle, mogu vam prenijeti samo moja osobna iskustva i krajnje privatne stavove. Kad sam došao ovdje imao sam namjeru na brzinu zaraditi puno para i vratiti se u Sarajevo. Odmah sam kupio blok i par flomestara različite debljine i sjeo za stol u kamp-kućici u kojoj je bila smještena moja izbjegla obitelj. Nacrtao sam desetak karikatura na temu tada plamtećeg rata u Bosni, otišao u obližnju trafiku i prepisao adrese dvadesetak dnevnih listova, iskopirao crteže i sa posljednjih sto DM koje su mi preostale od moje cjelokupne prijeratne imovine platio poštarinu. U popratnom pismu sam se lažno pretstavio kao "najpoznatiji bosanski karikaturist" koji je "u prolazu" kroz Švedsku. Sjećam se da sam na vrh, kao udarnu, stavio jednu karikaturu (kasnije objavljenu u Njemačkoj) na kojoj je nacrtan Milošević sav krvav i sa nožem u ruci, na zemlji pored njega leži silovana i polumrtva djevojka na kojoj piše "Bosnien" i iz čijeg vrata teče potok krvi u kojem se kupaju Major, Mitterand, Clinton i drugi tadašnji vladari svijeta. Većina novina mene "poznatog" karikaturistu nije udostojila niti odgovora. Oni koji su mi odgovorili rekli su mi da se "kod nas u Švedskoj" ne mogu objavljivati tako brutalne i okrutne karikature i da sam, osim toga, pristran jer sam oštricu svoje kritike usmjerio samo prema jednoj strani u "građanskom ratu". Tu sam, kako mi Bosanci kažemo, vidio "koliko je sati" i odustao od svakog daljnjeg pokušaja da radim političku karikaturu. Ipak sam ubrzo našao jedno neobično tržište za svoje karikature. Naime, u Švedskoj i Norveškoj izlazi more erotskih i pornografskih revija koje objavljuju karikature i kratke jednotabloidne stripove. "Propusna moć" tih revija je bila ogromna, objavljivalo se masu toga, čak su tada postojali listovi čiji su jedini sadržaj bili pornografske karikature i stripovi. Mada su honorari bili bijedni, uspjelo mi je da radeći ogroman broj sexi karikatura (žanrom kojim se nikad ranije nisam bavio) nekoliko mjeseci ovdje živim kao profesionalni karikaturist. Mislim da sam napravio oko pet stotina karikatura i tabli stripa sa erotskim i pornografskim sadržajem. No, onda su me problemi s vidom na skoro godinu i pol odvojili od rada na karikaturi i od bilo kakvog crtanja. Kad sam se vratio u normalno stanje, bilo mi je jasno da će ubuduće karikatura u mom životu igrati ulogu dragog hobija. I tako to sasvim lijepo funkcionira sve do danas. Toliko o meni, a sada malo o Švedskoj. Prije svega da razbijem jednu zabludu u koju sam i sam vjerovao prije nego sam ovdje počeo živjeti. Švedska nije nikakva socijalistička zemlja! Osobno nikad nisam bio veliki pristaša kapitalizma, ali ni onoga što je je nazivano socijalizmom - bila mi je bliska ideja o kombinaciji socijalizma i demokracije na "skandinavski način", kako se zvao taj mit u koji su mnogi, uključujući i mene, vjerovali. Možda je toga nekad i bilo, ali od kako ja ovdje živim, dakle preko osam godina, Švedska je zemlja klasičnog kapitalizma u kojoj se sve, ali doslovce sve, mjeri novcem. Pretpostavljam da je protjerivanje karikatura iz hrvatskih listova pouzdan znak da je i Hrvatska na "pravom putu". Naime karikature (i stripovi) nestaju iz novina načelom i logikom profita. Za njih se (ma kako malo) mora platiti, a na tom mjestu u novinama se mogu objavljivati oglasi koji donose novac. Nažalost, ni u jednoj provjeri tržišta koju veliki listovi vrše uvijek kad im i za jedan promil počne opadati naklada, nije se desilo da čitaoci navode nedostatak karikatura kao razlog zbog kojeg prestaju kupovati određene novine. Konačno, mi karikaturisti smo i žrtve općenite krize tiska. Ljudi sve više bulje u ekran, ne samo televiziju, već kompjutere, video-igre, DVD, video..., a sve manje čitaju. Mislim da karikaturisti moraju naći i druge načine da naplaćuju svoj rad osim objavljivanja u novinama - no, to je jedna druga priča. Dakle, i u Švedskoj se polako, ali sigurno, prvo smanjuje prostor za karikaturu, a potom ih se i sasvim izbacuje iz novina. Ipak, vodeći listovi ovdje još uvijek imaju karikature, a dva najveća dnevnika i stalne humorističke stranice - no, ne bih se smio zakleti da će to biti tako već idući mjesec. Najveći švedski dnevni list "Dagens Nyheter" na svojoj drugoj stranici objavljuje političke karikature više autora, no radovi ni jednog od njih me nisu stimulirali da im upamtim imena. Na humorističkoj stranici tog lista, međutim, svoju redovnu rubriku ima moj švedski favorit, Ulf Lundquist, ovdašnji "Felix", dakle Reiserova škola karikature, ali u nekim elementima još luđa i otkačenija. U drugom po veličini dnevniku "Göteborg-Postenu" političke karikature rade jedan imitator Davida Levina, jedan odličan politički karikaturist koji se potpisuje pseudonimom Tok (doslovan prijevod "blesav") i Bosanac Mario Branciaglioni. Naime, Mariova je obitelj još za vrijeme Austro-Ugarske iz Italije preselila u Zenicu gdje su ostali živjeti sve do početka 1990-tih kada su "demokratske promjene" natjerale ovog (relativno) mladog crtača da dođe ovdje gdje je napravio munjevitu karijeru i danas je jedan od vodećih švedskih političhih karikaturista. Na humorističkoj stranici tog lista objavljuju Slovak Yuri Cajcan i moja malenkost. U "Sydsvenska Dagbladet" iz Malmöa radi Mike, izvanredan karikaturist poljskog podrijetla. Po mom sudu najbolji švedski politički karikatuist Riber, za kojeg je šteta da je nepoznat van ove zemlje, radi za drugi stockholmski dnevnik "Svenska dagbladet". Svi ti listovi su konzervativni (pa ipak vlast u Švedskoj imaju socijalisti - teorije o navodnoj snazi medija time dakle sasvim padaju u vodu), a jedini preživjeli socijalistički list "Aftonbladet", nakon što je slavni Ewert Karlsson - EWK otišao u mirovinu, više ne objavljuje karikature. Ima još mnogo karikaturista i naročito onih crtača koji kombiniraju rad na karikaturi, stripu i ilustraciji. I pored toga švedska je karikatura skoro neprisutna na međunarodnim izložbama. Zašto? Opet se radi o logici profita. Da nacrtaš originalne karikature, spakiraš ih i platiš ovdje užasno skupu poštarinu i sve to skupa pošalješ nekome ko, ne samo da ti neće ništa platiti, nego ti skoro sigurno neće ni vratiti originale niti poslati katalog, a čak i ako dobiješ neku nagradu ona će se u devet od deset slučajeva sastojati od neke bezvrijedne diplome - to se naprosto smatra nerazumnim. Takve stvari mogu raditi samo "glupi crnoglavci", kako ovdje od milja zovu nas milijun i po stranaca koje su razne bjelosvjetske bure i oluje izbacile na švedsku obalu. Zato smo Mario i ja uglavnom jedini predstavnici Švedsku na međunarodnim natječajima. Mogao bih napisati još stranice i stranice, ali da ipak skratim. Odavde, iz daljine čini mi se da je stanje u hrvatskoj karikaturi bolje nego što je to u švedskoj ili općenito skandinavskoj. Prije svega taj dojam gradim na čvrstom stanovištu da je (ovo vam kažem u povjerenju) hrvatska karikatura daleko kvalitetnija od skandinavske. No, ipak postoje neke stvari gdje je Švedska u golemoj prednosti. Pomenuću samo jednu: da recimo neki švedski karikaturist dobije nagrade kakve su dobili Puntarić, Reisinger, Gero, Cerić, Haramija ili drugi on bi ovdje odmah postao velika zvijezda, jer čak i tamo gdje vlada tvrda logika profita postoje mehanizmi zaštite značajnih djelatnosti unutar nacionalne kulture. Je li se karikatura smatra značajnom djelatnošću unutar hrvatske kulture? Ne očekujte od mene da znam odgovor na to pitanje.

Midhat "a j a n" Ajanović





ISTUP NIKOLE LISTEŠA

Kuda ideš, Hrvatska (karikaturo)?

Dragi moji štovani i cijenjeni kolege crtači i karikaturisti. U Splitu i Drnišu sam bio gost na tribini Zorana Vukmana pod radnim naslovom "Kuda ideš Hrvatska?", a u organizaciji "Hrvatskog slova" iz Zagreba. Zoran Vukman, Carl Gustav Ströhm i ja smo suradnici "Hrvatskog slova" i tribinu smo iskoristili i za promociju toga jedinoga oporbenog tjednika u nas. Pred više od tisuću i pol ljudi (stotine su ostale ispred jer nisu mogli ući) imao sam čast pročitati pismo HDK-a, koje je bilo upućeno svim urednicima listova u Hrvatskoj, u kojem karikaturisti i humoristi s pravom negoduju zbog izbacivanja iz dnevnih tiskovina. Kada sam pročitao pismo, u dvorani je nastao tajac, mogao sam vidjeti i ogorčenost kod prisutnih, koji su moram priznati bili i jako iznenađeni, jer pismo nisu imali prilike pročitati u medijima. Ja sam u nastavku dodao da je očito riječ o organiziranoj hajci na humoriste, i zaustavljanju zdravog i u svijetu prepoznatljivog hrvatskog humora, čiji članovi u zadnjih desetak godina primaju najveće nagrade na svjetskim festivalima, a nekolicina njih spada, po mojem mišljenju u elitni svjetski vrh i to daleko iznad razvikanih svjetskih veličina. Po meni se ovdje dogodio paradoks, da oni koji nam obećavaju i lažno nas pozivaju u Evropu, iz te iste Evrope izbacuju karikaturiste koji su već odavno priznati i u Evropi i u Svijetu. I ja i moj bivši urednik Vukman smo se složili da smo svemu ovome najvise krivi svi mi sa svojom nekakvom intelektualnom šutnjom. Svi misle u stilu: to se dogadja nekom drugom, a ne meni. Mislim da su ovakve tribine potrebne i pokazuju da ljudi u nas vole čuti živu riječ i čuti dobar humor. Ja sam bio nekoliko puta prekidan sa pljeskom. Imam dojam da su se baš ti humoristički prilozi u dnevnim tiskovinama jako dobro čitali. Žalosno je da ti naši anonimni "europski" urednici nisu nikad vidjeli neko strano izdanje dnevnog lista (košta samo jedan dolar) i kako oni humoru ostavljaju i po šesnaest stranica. U tim redakcijama vani sam i sam nekad radio i dobro znam o čemu je riječ. Na kraju vam mogu poručiti da Nikola Listeš više neće ići u inozemstvo crtati za strane izdavače i redakcije, nego ću ostati ovdje i raditi svoj posao što je bolje moguće. BRANIT ĆU SE DOBROM KARIKATUROM!

Dragi moji kolege karikaturisti! Pozivam vas, ne bojte se, crtajte! HUMOR JE NAŠA NAJJAČA ODBRANA!


Vaš član zločinačke skupine Hrvatskog društva karikaturista

Nikola Listeš





OTVORENO PISMO UREDNICIMA

Poštovane gospođe i gospodo urednici,

Slijedom vrlo teške situacije u koju je upala naša profesija, prisiljeni smo vam se obratiti na ovaj način. U zadnjih par tjedana primjetan je trend doslovnog nestanka novinske karikature u hrvatskim tiskovinama. Kao što vam je svima, vjerujem, poznato, prije više od mjesec dana ugašen je humoristički prilog "Pomet" u "Slobodnoj Dalmaciji", a od prije nekoliko tjedana i humoristička stranica "Smijeh nije grrrijeh" u "Večernjem listu". Iako već duže vrijeme naši članovi, koji uspiju tu i tamo nešto objaviti, muku muče s honorarima, odsada više nemaju gdje niti objavljivati svoje radove. Pitamo vas otvoreno: Da li smo to zaslužili i ako jesmo zašto? Hrvatsko društvo karikaturista, od svog postanka pa do danas, bilježi značajne rezultate po cijelom svijetu, gdje naši članovi redovito osvajaju nagrade na međunarodnim festivalima karikature, osvjetljavajući na taj način i obraz hrvatske kulture u cjelini. Samo ove godine, Oton Otto Reisinger, živuća legenda hrvatske karikature, osvojio je desetak međunarodnih nagrada, a da nitko od vas novinara nije napisao niti retka o tome. Svojevremeno nam je jedna od urednica iz jednog od dnevnih hrvatskih listova, na pitanje: 'Zašto se radovi hrvatskih karikaturista tako slabo objavljuju u hrvatskim tiskovinama?' odgovorila na slijedeći način: 'Štedimo na papiru!' Dakle, jedan od glavnih krivaca za katastrofalan odnos tiskanih medija prema hrvatskoj karikaturi je ŠTEDNJA!!!. Dobro, ovu činjenicu bi još i mogli 'progutati' u svjetlu vladine gospodarske strategije koja ide za tim da što više, kao društvo, štedimo na svakom koraku, ali zbog nekih drugih činjenica ne možemo se pomiriti s takvim izlikama. Vjerojatno se mnogi od vas sjećaju kako je jedan od vodećih dnevnih listova, krajem prošle godine, objavljivao kroz tri dana kako neki 'intelektualac' traži po Dinari svoju kozu, koju je netom prije s još jednim 'intelektualcem' nemilo zlostavljao, pa je ova jadna netragom pobjegla. I to svaki dan na pola strane !!! Ljudi moji, pa zar je ovo naše društvo toliko otišlo k'vragu da nam je mjerilo kulturne vrijednosti postalo dostizanje što većeg stupnja senzacionalističkog žutila umjesto njegovanje zapadnjačkih postulata javne kritike u koje se ubraja i KARIKATURA. Ovim ne želimo reći da i vani nema 'žutih' članaka, koji privlače čitatelje, ali bar zbog njih ne trpi karikatura i ne štedi se jedino na njoj. Molimo vas, da shodno svemu gore navedenom, razmotrite aktualnu situaciju u koju je upala hrvatska novinska karikatura, te da nam odgovorite kako se taj problem može riješiti u obostranu korist.

Unaprijed vam zahvaljujemo na odgovoru,

S poštovanjem,

Nikola Plečko, tajnik HDK-a
Ivan Šarić, predsjednik HDK-a