IVAN ŠARIĆ (05.08.1943. – 20.11.2016.) Ivan Šarić rođen je 5.kolovoza 1943. u Zagrebu. Osnovnu školu pohađao je u Rijeci, a gimnaziju u Zagrebu. Godine 1968. diplomirao je arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao viši savjetnik u Upravi za zaštitu kulturne baštine u Zagrebu. Obavljao je dužnost pomoćnika i zamjenika ministra kulture. Odlikovan je redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Ivan Šarić je član Hrvatskog društva karikaturista od osnutka udruge, a predsjednik je bio od 1994. do 1998.godine i između 2001. i 2010.godine. Ivan Šarić se karikaturom bavi već od studentskih dana. S grupom istomišljenika udruženih u Zagrebačku grupu karikaturista njeguje čisti vizualni jezik karikature te se ponajprije obraća najbližoj generaciji, tada još studentskoj. Prve karikature objavljuje u Studentskom listu 1965. Kao član Zagrebačke grupe karikaturista izlaže u razdoblju od 1965. do 1974. na mnogim zajedničkim izložbama grupe. Od 1974. do danas sudjelovao je na mnogim skupnim izložbama u zemlji i svijetu. Prvi put samostalno izlaže 1978. Radovi mu se nalaze u galerijama karikature i u privatnim zbirkama, a otisnuti su i u mnogim časopisima i katalozima u zemlji i svijetu. Dobitnik je nekoliko nagrada za karikaturu među kojima je i „Zlatna kost“ na festivalu karikature „Smih je lik“ u Blatu na Korčuli 2003. Član je Hrvatskog društva karikaturista, kojem je bio i predsjednik u više mandata, a za svoj je rad dobio i „Posebno priznanje“ 2008. Ćlan je ULUPUH-a. Godine 1993.izašla je monografija „Ivan Šarić“ autora Hrvoja Pejakovića, a 2003. Naklada Pavičić objavila je knjigu karikatura „Ratni zarisi“. 2012.godine predstavljena je knjiga Ivana Šarića Svijet bez sjena. Ovako se predstavlja i tumači djelo Ivana Šarića u knjizi Svijet bez sjena: - Temeljna karakteristika crteža Ivana Šarića je jednostavnost koja je ključna za jasnoću i jezgrovitost poruke. Na jednostavnost se nadovezuje prepoznatljiva stilizacija motiva, zaobljene linije gotovo uvijek iste debljine, česti prikazi panoramskog prostora i jednostavne ljudske figure. Ali ako se pri promatranju zaustavimo na toj formalnoj razini, nećemo moći razumjeti niti Šarićev crtež, niti dubinu i snagu poruke, niti prirodu njegove poetike. Šarićev temeljni motiv crteža je čovjek u prostoru, čovjek kao individualna jedinka, čovjek kao dio društva. Analizirajući takav ljudski lik, vidimo da je crtež do krajnosti stiliziran tako da su tijelo i glava svedeni na obrisnu liniju. Ako je prikazan u prednjem planu, onda ima i dvije prazne kružnice umjesto očiju, jednu crtu za usta i naznačen nos, ali i dalje ostaje bez individualiziranih karakteristika. Muški likovi djeluju kao da su bez kose, dok bujnost kose gotovo redovito karakterizira ženske likove. To su ljudi ispražnjena identiteta, izgubljeni u vremenu i ispražnjenom prostoru, koji bauljaju poput duhova opustošenom zemljom kojom vladaju sile kao što su politički opsjenari, bauci administracije, besmisleni propisi i zakoni, ekološke bombe, obećana Europa i globalizirani svijet. Taj Šarićev začudni svijet proizlazi iz brige za čovjeka, iz humanog osjećaja koji pomoću humora razobličava ljudsku glupost, sebičnost i zlo. Pogledajmo u kakvom prostoru se nalaze Šarićevi likovi. Ako to nije jednostavno naznačeni prostor neke prostorije, u većini slučajeva likovi će zaposjedati gotovo beskonačan prostor neke doline na čijem horizontu u daljini vidimo brda. Vrlo često naše će oko Šarić voditi putem koji od prednjeg plana lagano vijuga prema dubini prostora i nestaje u prolazu između dva brda na horizontu. Takav prostor moguće je doživjeti tjeskobno poput prostora slavne slike „Krik“ norveškog ekspresionista Eduarda Muncha, no kod Šarića nema zvuka, to su prizori unutar prostora apsolutne tišine. U takvom prostoru Šarićev pojedinac sam, u koloni ili u većoj skupini likova mehanički sudjeluje u ritualima svakodnevnog preživljavanja, bespogovorno se pokoravajući onima koji su mu odredili sudbinu. U posljednjih dvadesetak godina, na Šarićevim crtežima likovi, predmeti i prostor – iznimno rijetko posjeduju sjene, toliko rijetko da bismo mogli govoriti o svijetu bez sjena. U ovom razdoblju Šarić sve rjeđe crta sjene, a kada ih crta, tada sjena postaje protagonist. To su situacije kada sjena nije stvarni odraz predmeta ili lika, nego ona živi vlastiti život. Šarić je izostavljajući sjene istaknuo plošnost, pojačao dojam snažnog svjetla i gotovo bestežinsku lakoću predmeta i likova u prostoru. Možemo zaključiti da je time i njegov izraz postao još pročišćeniji a poruka jezgrovitija. Tako je naglasio svoju pripadnost snovitom i nadrealnom, ili ukratko, utemeljenost u specifičnosti svijeta likovnog izražavanja jer misao i poruka koju izražava na ovaj način dobiva jedinstven izraz. Iako se služi gotovo svim sredstvima karikature kojoj je jedan od glavnih ciljeva nasmijati kritičkim stavom, Šarićev svijet usprkos duhovitim idejama često ne nasmijava jer temu ne zahvaća na površinskoj razini. Iako je po tom izostanku smijeha rijetka pojava među karikaturistima, njegova karikatura pripada među socijalno angažirane karikature koje teže onom najvišem što se likovnim izrazom može postići: ukazivanju i razotkrivanju negativnih pojava u društvu kako bi što prije došlo do opće društvene klime koja bi djelovala na suzbijanje takvih negativnih procesa. Šarić u crtežima realizira duhovite interpretacije svojih ideja ali tako da nas „udari“ težinom misli koja je nerijetko u svojoj biti egzistencijalna. Tako je stvorio doista rijedak i neobičan izraz: do krajnosti je razvio rubno područje rafiniranog i rijetkog spoja duhovitog i krajnje ozbiljnog promišljanja. Kao da se drži one prastare misli kako i u trenutcima kada nam je najteže život treba promatrati kroz duhovite aspekte i nikada ne skidati osmjeh s lica. I uz takvu tematsku usredotočenost na teške, esencijalne teme, njegov crtež je prepun svjetla, gotovo bliješteće bjeline u kojoj su likovi poput duhova. Vjerojatno je baš u toj savršenoj bjelini neizmjerne svjetlosti prisutna i Šarićeva nada za čovjeka.

	Copyright © 2001-2018 Hrvatsko društvo karikaturista Design by MediaVektor